Igrači čeznu za razumijevanjem
Današnja priča bi vam trebala zvučati jezivo poznato. Postali(a) ste trener kluba kojeg ste željeli. Sretni ste što je klub s dugogodišnjom tradicijom i ugledom prepoznao u vama stručnjaka koji će napraviti iskorak. Većinu igrača(ica) iz kluba poznajete, jer ste ih već prije zamijetili i pratili njihov razvoj. Radi se o kvalitetnim igračima s dokazanim potencijalom. Uvjereni ste da će se oni spremno prikloniti vašem načinu rada i trenerskoj kulturi kako bi zajedno dosadašnju uspješnost kluba digli na još višu razinu.
Igrači su vas prihvatili, na treninzima svi daju sve od sebe. Vaš pristup momčadi daje rezultate, nemate potrebu za dodatnom motivacijom.
Redaju se pobjeda za pobjedom. Ali u posljednje vrijeme … ne toliko. Osjećate zasićenje u momčadi. Frustrirajuće je to što znate koliko mogu biti dobri. Vidjeli ste ih u najboljem izdanju, ali evidentno je da se početna iskra igračkog zanosa ugasila. Pitate se što se to događa s timom?
Došlo je vrijeme da se suočite s dobrim i lošim vijestima.Prvo, loše vijesti: vaš tim nema motivaciju.Dobre vijesti? Ovo nije nerješiv problem.Prije nego što se odlučite za nezalaganje okriviti igrače (užasna ideja!),sjetite se da postoje provjereni načini s kojima možete ponovno upaliti žar koji ste početno vidjeli u njihovim očima. Nije neobično, da igrači koji se nisu izborili u prvi tim s odmakom vremena izgube motivaciju zbog nenastupanja, a da standardni postaju opušteniji jer smatraju da su si osigurali mjesto u timu. Nikada nemojte držati rezervne igrače u mraku iščekivanja bez obrazloženja. Što imate bolju komunikaciju i povratnu spregu s igračima, to će vam biti s njima lakše surađivati. Ogorčenje kod nezadovoljnih igrača se nakuplja kada im trener nije spreman objasniti zašto ne igraju, odnosno što moraju poboljšati ili promijeniti da bi igrali ? Aktivno radeći na jasnoj komunikaciji i rješavanju svih nedoumica koje se pojavljuju, stvoriti ćete ugodno timsko ozračje bez svađa i problema. Zahvaljujući poštenom pristupu i otvorenoj komunikaciji bez fige u džepu
zadobit ćete povjerenje cijelog tima. Ne samo igrača koji igraju, već i onih koji sjede na klupi za rezervne igrače. Igrači vole da ih se poštuje i cijeni. Pokušajte ih razumjeti, stavite se u njihovu kožu. Uspjeh u ophođenju s igračima temelji se na spremnosti za razumijevanjem njihovog mišljenja. Bilo bi divno kada bi postojala momčad bez problema, u kojoj bismo čarobnim štapićem iz bajke mogli spriječiti sva neugodna pitanja, nesporazume, svađe i neprijateljstva. Čarobni štapić ne postoji, ali postoji nešto što ima njegovu moć, a to je razumijevanje. Većina igrača koje trenirate žudi za razumijevanjem i suosjećanjem. Umjesto da nezadovoljne igrače oštro osudite, pokušajte ih razumjeti, stavite se u njihov položaj. U teoriji timske komunikacije odavno je prepoznata rečenica koja može razoružati svakog nezadovoljnog igrača: „ Ne zamjeram ti što tako misliš, jer bi se na tvom mjestu i ja zacijelo tako osjećao. „
Trener reprezentacije Omana, moj Varaždinac, Branko Ivanković sa sličnim se je problemom suočio trenirajući hrvatskog prvaka Dinamo FC iz Zagreba. Nakon izvrsnog starta u prvenstvu primijetio je su igrači postali bezvoljni. Trebao ih je ohrabriti i motivirati. Nije dugo promišljao. Odlučio je porazgovarati s njima. Na sastanku ih je zamolio da mu otvoreno kažušto oni od njega kao trenera očekuju. Trebalo je jedno vrijeme da se igrači otvore. Nakon poduže šutnje prvi je hrabrost skupio kapetan momčadi, a poslije njega počeli su se za riječ javljati i ostali. Trener Ivanković pozorno ih je slušao zapisujući sve iznesene želje i primjedbe na ploču. Kada su igrači završili sa svojim prijedlozima i primjedbama on im je smireno i staloženo pojasnio da će koliko je god to u njegovoj moći nastojati udovoljiti svim izrečenim zahtjevima kako bi opravdao njihova očekivanja. Potom ih je zatekao protupitanjem:
„ A, sada molim vas, recite mi što ja od vas mogu očekivati ? „Odgovori su bili različiti; poštovanje, poštenje, zalaganje, borbenost… Vrijemeje pokazalo da se je taj neformalni, iznenadni sastanak pokazao vrlo korisnim. Potaknuo je igrače da se trgnu iz letargije. Donio im je novo oduševljenje i poticaj za rad. Danas, dvadesetak godina kasnije trener Ivanković vrlo često istače da mu je spomenuti sastanak pomogao da kao trener shvati da su se on i stručni stožer previše distancirali od igrača, a da njima nije trebalo ništa drugo nego malo više razumijevanja i poticaja.
Autor:Marijan Hižak